Tekstovi

NICHT HINAUSLEHNEN

(objavljeno u Jutarnjem listu 10. ožujka 2018.)

 

Koncem veljače 2018., hrvatske su novine objavile kako je Imotski dobio svoj zid plača. Autor tog zida je čovjek pod imenom Toni Rebić , 40-godišnjak iz  Vinjana Donjih koji se dosjetio toga da na zid zapisuje imena svih Imoćana koji su se od 2011. odselili u inozemstvo. Toni Rebić imena je počeo zapisivati na cigle zida imotske autobusne stanice- dakle, mjesta odakle novi emigranti u pravilu odlaze u svijet. U nekoliko mjeseci, na crvene, žute i zelene cigle staničnog zida Rebić je ispisao imena stotina i stotina novih iseljenika koji su krenuli put Dublina, Hamburga i Toronta.

Kad su hrvatski mediji doznale za Rebićev zid plača, u samo nekoliko dana  o njemu su objavljeni deseci priloga. Tome se nije čuditi. Jer, iseljavanje mladih je tijekom posljednje dvije godine postalo jedna od središnjih političkih trauma suvremena Hrvatske. Demografi se snebivaju nad trendovima depopulacije. Pomoćnici ministra zbog populacijskih mjera uživo na presici daju ostavke.  Političke stranke vode plakatima kampanju protiv odlazaka mladih. A za to vrijeme- građani Hrvatske odlaze. Samo ih je iz Rebićevog kraja prema podacima „Imotskih novina“ od 2011. otišlo između 6 i 8 tisuća, što čini četvrtinu stanovništva kraja.

Ne odlaze- dakako- u svijet samo Imoćani. Kad bi se gledala ukupna demografija, vjerojatno bi stravičniji bili podaci o iseljavanju iz panonske Hrvatske, regije koja je ekonomski platila naličje hrvatskog turističkog buma. Ali, imotski Zid plača nekako je najšokantnije zaječao hrvatskim medijskim prostorom, a to nije samo zato što se Imoćanin Rebić domislio efektnog „umjetničkog čina“ kojim bi emigraciju ovjekovječio. Imotski zid plača pobudio je emocije u hrvatskoj javnosti među ostalim i time što je- imotski.

U hrvatskoj kulturi, naime, već desetljećima su  „Imotski“ i „iseljavanje“ pojmovi povezani neraskidivom asocijativnom vezom. U hrvatskoj pučkoj predodžbi, Imotski je bio i ostao prostor gastarbajterstva. Pučka predodžba o imotskoj krajini desetljećima se gradila na slici gastarbajtera koji se u rodni kraj vrate s Mercedesom. Kao i mnogi drugi socijalni stereotipi, ni ovaj nije slučajan, niti lišen empirijskog uporišta. Imotski statistički doista jest kraj iseljenika. Još 1971., popis je stanovništva evidentirao da je 18% stanovnika općine Imotski živjelo na privremenom radu u inozemstvu, po čemu je ta općina bila prva u Jugoslaviji. Imotski je desetljećima živio u ritmu pulsiranja njemačke ekonomije. Nije slučajno da je baš u Cisti Provo pokraj Imotskog konceptualni umjetnik Boris Šitum smislio najoriginalniji pozdrav euru. Uz cestu za Imotski 2002. je postavio veliki bilbord na kojem se kočila novčanica od sto maraka- popularni „orlić“. Tako se uz golemi plakat „orlića“ od marke oprostila regija koju je upravo marka desetljećima hranila.

Imotski zid plača- ukratko- nije samo upozoravao na dramu iseljavanja. On je upozoravao na nešto što je hrvatsko društvo spontano osjećalo kao mnogo gore. Naime- da se povijest ponavlja.

A zid plača na imotskom autobusnom kolodvoru počeo se puniti imenima upravo početkom 2018. godine, godine u kojoj bilježimo pedeset godina od „povijesti koja se ponavlja“. Ove se godine- naime- puni pedeset godina od međudržavnog sporazuma između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, sporazuma kojim je reguliran „uvoz“ radne snage iz SFRJ u Njemačku. Premda je gastarbajtera bilo i prije toga, upravo je taj sporazum- koji se na njemačkom naziva Anwerberabkommen- bio trenutak kad je u Jugoslaviji, u Hrvatskoj i u Imotskom krenuo masovni val odlazaka radnika u inozemstvo. Rebićev se zid plača- ukratko- pojavio u godini kad bilježimo (ili komemoriramo) pedeset godina gastarbajterstva.

Stanovništvo Jugoslavije, Hrvatske i Dalmacije je- dakako- emigriralo stoljećima. Od dalmatinskih iseljenika koji su odseljavali nakon filoksere, preko radnika koji su 20-ih iseljavali u industrijska područja SAD ili Belgije, povijest ovih prostora stalno je bila povijestodlazaka na rad u tuđinu. Tijekom 50-ih i ranih 60-ih, međutim, tih je iseljavanja bilo malo, a emigriranje se ponajviše svodilo na politički motivirane bjegove preko granice. Za to su postojala dva očita razloga- rigidni vizni režim koji je otežavao legalno iseljavanje, te goleme stope ekonomskog rasta koje su tijekom 50-ih usisavale stanovništvo u gradove i stvarale dojam da posla ima za sve. Stvari se- međutim- počinju mijenjati već ranih 60-ih, pa tako kanadska povjesničarka Brigitte Le Normand bilježi da je samo od 1961. do 1963. broj godišnjih zahtjeva za odlazak na rad vani skočio s 1800 na 23 tisuće.

Koji su razlozi zašto je koncem 60-ih došlo do buma gastarbajterstva? Povjesničari se slažu da su jedan od razloga bile ekonomske reforme sredinom 60-ih koje su uvele više tržišnog ponašanja u ekonomiju SFRJ, a zemlja je prošla prvu, malu verziju onog što danas zovemo „austerity measures“. Rezultat je bio- kao i mnogo puta kasnije- nezaposlenost. A za zemlju koja se legitimirala kroz rad, nezaposlenost je bila skandal.

Istodobno, Njemačka prolazi kroz svoje poratne godine „privrednog čuda“, ekonomskog buma koji je bio ograničen nedostatkom radne snage, nedostatkom koji je bio posljedica ratnih demografskih gubitaka. Stoga SRNj u tom periodu sklapa niz „Anwerberabkommen“ sporazuma sa zemljama južnog oboda Europe, od Portugala do Italije i Turske. Godine 1968. takav će sporazum prvi i jedini put potpisati s jednom komunističkom zemljom- Jugoslavijom. Odlaske u njemačku koordiniraju dvije državne administracije, proceduru operativno provodi Zavod za zapošljavanje, a radnici u Njemačku odlaze organizirano. Kako je to izgledalo, danas znamo zahvaljujući genijalnom dokumentarcu „Specijalni vlakovi“ Krste Papića. U uvodu filma, budući gastarbajteri prolaze njemački liječnički pregled, predstavnica hrvatske banke pouči ih kako da otvore račun i šalju novce, a predstavnik sindikata ih upozorava da oni i u inozemstvu „predstavljaju svoju zemlju“. U vlaku ih prati predstavnik zavoda za zapošljavanje, a u Njemačkoj ih u prihvatnoj sobi prozivaju po broju ugovora o radu. Za takav „izvoz“ radne snage očito je bilo napretek interesa, jer popis stanovništva iz 1971. navodi da je takvih „radnika na privremenom radu u inozemstvu“ već tada bilo 700 tisuća.

„Izvoz“ radnika za SFRJ je naizgled bio win-win situacija. Kroz odušak emigracije zemlja je smanjivala pritisak nezaposlenih. Devizne doznake iz inozemstva poticale su lokalnu potrošnju, a država se k tomu riješila i dijela oporbenih bundžija. Ipak, za tadašnju SFRJ odlasci su radnika predstavljali permanentni izvor nelagode. Država koja se nazivala „zemljom radnih ljudi“ , te koja je svoj legitimitet crpila iz činjenice da je otvorila tisuće radnih mjesta u ekonomiji koja je bila diversificirana kao nikada do tada, najednom se suočila s nelagodnom spoznajom da joj „radne ljude“ upošljava inozemni kapitalizam. Stoga se SFRJ tih godina prema ekonomskoj emigraciji ponaša kao bolesnik koji niječe bolest. Te se radnike uvijek optimistički naziva „radnicima na privremenom radu u inozemstvu“. Država ih i dalje vodi u popisu stanovništva, često i u statistici nezaposlenih. Jugoslavija demotivira gastarbajtere od toga da se u novim domovinama organiziraju politički, sindikalno ili klasno, čime ih odvajaju od njihove klasne baze u zemlji u kojoj rade. SFRJ, a pogotovo SR Hrvatska, silno se trude oko medija, škola i društvenim klubova za emigrante, ne bi li ih što dulje vezali uz postojbinu. Nad cijelom tom populacijom nadvija se zamisao da su oni tamo „privremeno“. Premda to danas izgleda tako, ta zamisao nije bila tek samozavaravanje vladajuće ideologije. Prema jednom sociološkom istraživanju iz 70-ih, 67% gastarbajtera u odlasku izjavljivalo je da u inozemstvu kani ostati do 5 godina, a samo 3% je izjavljivalo da kani otići zauvijek. Da je tomu tako, svjedoči i najtrajniji gastarbajterski klišej: više od četvrtine iseljenih će, naime, ušteđenim novcem u djedovini graditi- kuću.

Ako je vladajuća ideologija pokušala „apaurinizirati“ nelagodu zbog odlaska radnika, tadašnja je jugoslavenska kultura – pogotovo ona disidentska i kritička- brzo u gastarbajterstvu prepoznala skandal. Početkom 70-ih, beogradski slikar i crnovalovski režiser Mića Popović slika seriju crno-bijelih platana ciklusa o Gvozdenu, srbijanskom malom čovjeku koji putuje na rad u Njemačku. Slike prate emigranta s kovčegom, u vlaku, u čekaonici, a jedna od slika ga prikazuje kako poput klošara spava na podu. Slika koja je danas u stalnom postavu beogradskog MSU zove se „Gvozden u prenoćištu na putu u Nemačku“ (1970), a jetki politički ubod krije se u drugom planu: iznad čovjeka koji spava na ulici u izlogu se vidi- prvomajska parola.

Popović nije bio jedini. Nekako u to vrijeme, popularne postaju slike turopoljskog slikara amatera Dragutina Trumbetaša, Turopoljca koji je 1966. emigrirao u Njemačku, i koji u nizu crno-bijelih crteža dokumentira gastarbajterski svagdan stambenih izbi, kolodvora, kupleraja i bauštele.  Istih godina, gastarbajteri su tema ciklusa antologijskih fotografija Mladena Tudora koji dokumentira – opet- prizore ukrcavanja u vlak, kupea, vagona, čudnovato rustikalnih fizionomija izglobljenih u ambijent urbane modernosti.  Istodobno, temu gastarbajterstva otkriva dokumentarni film: U Papićevom „Halo, Muenchen“ i Tadićevom „Derneku“ pratimo sudar dinarskog sela i konzumnih novotarija koje pristižu z Njemačke. Mercedesi i Opeli dižu prašinu na seoskom makadamu, a kod Papića za gastarbajterskim Opel Kadettom u oblaku prašine trče djeca. Mnogo kasnije, režiser Ognjen Sviličić će reći da je upravo ta slika stvarna slika Hrvatske: zemlje koja opčinjena trajno trči za fantazijom Zapada.

Kako tijekom 70-ih gastarbajterstvo postaje reprezentativni društveni fenomen, tako kao motiv ulazi i u dugometražni igrani film. Godine 1977., film „Ne naginji se van“ Bogdana Žižića- u kojem 25-godišnji Ivo Gregurević glumi svoju prvu glavnu ulogu- osvaja i glavnu nagradu na festivalu u Puli. U jednoj od uvodnih scena filma, gastarbajter Mate (Fabijan Šovagović) se šepuri pred seljanima sa svojim novim Mercedesom. Odjeven u groteskno kariranu košulju, sa šeširom na kojem je bizarno pero, Mate opisuje Njemačku kao zemlju dembeliju u kojoj se žene lijepe na ljude kao što je on.

Takva slika gastarbajtera kao kričavo odjevenog hvalisavca duboko je usađena u kulturne proizvode 70-uih. Kanađanka Le Normand u svojoj analizi primjećuje da su u tom periodu gastarbajteri često likovi  komedija, poput „Ludih dana“ (1977) Nikole Babića ili „Avantura Borivoja Šurdilovića“ (1980, Aleksandar Đorđević). Gastarbajtere se prikazuje kao neotesane, slabo obrazovane, lošeg ukusa, razmetljive i lakome. Njihov životni stil i „višak“ imutka postaju antipatični eksces. Niti Jugoslavija voli njih, niti – danas znamo- oni nju.

A na početku nije nužno bilo tako. Kad današnji gledatelj gleda Papićeve „Specijalne vlakove“ biva ponajviše dirnut time koliko se putnici koji odlaze na rad u Njemačku trude dokumentarista uvjeriti da- nisu izdajnici, da u inozemstvo ne idu iz frivolnog avanturizma, nego su- naprotiv-  „pravi patrioti“. Jedan od intervjuiranih spominje svog oca prvoborca. Drugi ističe da voli „svaku stopu zemlje“ „polja i planine“. Treći čak slavi „druga Tita što je ovo isposlovo“. Gastarbajteri nisu nužno morali imati negativan stav prema tadašnjoj državi i sistemu. Ali, onog časa kad su se integrirali u novu ekonomiju, oni su neizbježno i politički mutirali. Ono što će u idućim godinama steći, nije im „Tito isposlovo“: stekli su to sami u kapitalizmu. To je, dakako, nosilo i posljedice.

Na prvi pogled, SFRJ je mogla imati i socijalne i ekonomske koristi od gastarbajterstva. No, nije se teško složiti s povjesničarima koji konstatiraju da je zapravo na duge staze gastarbajterstvo za SFRJ bilo politički poraz. Izvozeći radnu snagu, ideologija je priznala da nije u stanju uposliti svoje ljude. Socijalistički projekt implicitno je priznao vlastite limite, legitimiravši se- danas bi rekao Igor Mandić- kao „propali projekt“. Ljudi koji su odlazili u inozemstvo odlazili su najčešće iz pasivnih krajeva Dinarida, dijelova zemlje koji su bili najmanje usisani u blagodati modernizacije i urbanizacije. Le Normand ističe kako je upravo ta emigracija – koja komunizmu nije dugovala ništa doli pasoš – postala rezervoar za antikomunistička i nacionalistička osjećanja u 90-ima. Istodobno, gastarbajterstvo je stvorilo trajni jaz između dvije Hrvatske, jaz koji i danas u nekoj mjeri opstaje kao podjela između tzv. lijevih i tzv. desnih. Na jednoj su se strani našli oni koji su kroz industrijalizaciju, urbanizaciju i jačanje srednje klase bili usisani u socijalistički emancipatorski projekt: odselili su u grad, radili u industriji ili kolektivnoj poljoprivredi, dobili ili kupili stan, iskoristili prednosti besplatnog i dobrog školovanja, sudjelovali u državi blagostanja, socijalizirali se kroz kulturna i sportska društva, izviđače, narodnu tehniku, volonterstvo. Na drugoj su našli oni koji su iz toga ostali isključeni, koji su svoj kruh dugovali „Švabi“ ,  pa prema Jugoslaviji nisu osjećali nikakav dug. Ta dioba nije nužno bila klasna: i na jednoj i na drugoj strani ove diobe bilo je i radnika, baš kao i ljudi srednje klase. Ta je dioba- međutim- ostala živo djelatna, pa i do danas tvori bazu dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka, SDP-a i HDZ-a.

Ekonomska emigracija je- ukratko- udarila temelj dubinskom, ideološkom zijevu koji je ostao nezatrpan do sada. A to treba imati na umu upravo danas, kad je taj isti, mitski „gastarbajterski“ Imotski po drugi put u povijesti četvrtinu raseljen, i kad na imotskom kolodvoru raste Zid plača od žutih, crvenih i zelenih cigli.

Baš kao i 1968., naime, i 2018. je novi val emigracije – simptom neuspjeha. Novim valom iseljavanja, Republika Hrvatska priznaje da vlastite ljude nije kadra zaposliti i prehraniti. Priznaje posredno da je - mandićevski kazano- „propali projekt“.

Oni koji danas odlaze čine to zato što od RH ne očekuju više ništa i ne nadaju se ničem. Ostavljaju zemlju sa sličnom gorčinom u želucu s kojom su na SFRJ gledali iseljenici ranih 70-ih. Ostavljaju „uhljebistan“ (Index.hr), „zemlju za ortake“ (Dubioza kolektiv), državu u kojoj prosperiraju nećakinje, oni sa stranačkom knjižicom i oni koje preporuči crkva. Kao što su 70- ih gastarbajteri ostavljali zemlju u kojoj su- iz njihove perspektive- mogli uspjeti samo oni koji su ušli u ideološko kolo, tako i nova iseljena Hrvatska u 21. stoljeću napušta zemlju u kojoj se zapošljava preko barba Luke, stranačke iskaznice i župnog dvora, u kojoj isprepletena zemljačko-ideološka oligarhija kontrolira sve od televizije do bolnica, te u svakoj od tih instuitucija perpetuira vlastite nasljednike, ideološki poželjne „Mini-Me“-je. 

Jednom – u sedamdesetima-  baš je takva emigracija u društvu stvorila ideološki jaz koji do danas nije nestao. Danas, dok se žuti zid na imotskoj stanici puni novim i novim imenima, bilo bi naivno vjerovati da se povijest neće ponoviti.