Tekstovi

OVIH DANA, PREDSTAVNICI SPLITSKOG GRADSKOG KOTARA VAROŠ NANOVO SU OBNOVILI INICIJATIVU DA SE PO JUNAKINJI ANTIFAŠISTIČKE BORBE, PALMINI PIPLOVIĆ, NAZOVE DJEČJI VRTIĆ KOJI JE IZGRAĐEN NA ZEMLJI NJEZINE FAMILIJE. TAKOĐER; BIVŠI UČENICI REALNE GIMNAZIJE OBNOVILI SU INICIJATIVU DA SE ONA (OPET) NAZOVE PO ŽRTVI TALIJANSKOG FAŠIZMA, PROFESORU ĆIRI GAMULINU. U ZNAK PODRŠKE TIM INICIJATIVAMA, OVDJE (NANOVO) OBJAVLJUJEM SVOJ TEKST IZVORNO TISKAN 2010. u SLOBODNOJ DALMACIJI.

SMRT FAŠIZMU. SLOBODA NARODU.

                                     SJEĆA LI SE TKO PALMINE PIPLOVIĆ?

Tog sedmog listopada '44, rat u Dalmaciji bližio se svom završetku. Grad Split iščekivao je ulazak partizana koji će se zadesiti za dvadesetak dana, orkestar i balet HNK već su bili u partizanima, baš kao i Hajduk koji je koji dan ranije odigrao glasovitu utakmicu u Bariju. Još koji dan prije, ustaše su za osvetu zbog jednog atentata objesile četvero civila u Bihaćkoj ulici, pokraj današnjeg Lavčevića. Jedna od četvero bila je Sonja Bučan, majka šestomjesečnog djeteta, katolkinja i ilegalka.

          Tog sedmog listopada, od Splita preko Dujmovače prema Majdanu pod okriljem je noći hodala čudna skupina. Predvodila ju je mlada cura, tinejdžerka izduljenog nelijepog lica i tamne kose. Za njom su išla dvojica njemačkih vojnika koji su željeli preći partizanima. Mlada ih je djevojka u Dujmovači predala solinskoj vezi i pošla doma. Ali, jedan od dvojice Nijemaca bio je ubačeni dvostruki agent. Na prilazu Solinu izvadio je pištolj i ubio svog sunarodnjaka. Uzbunio je njemačku patrolu u Solinu, koja se trokolicom zaputila prema Splitu i putem naišla na djevojku koja je išla kući, puna olakšanja što je posao obavljen.

 

          Djevojka o kojoj je riječ zvala se Palmina Piplović, i bila je jedna od osmero djece varoške familje iz današnje Senjske ulice. Tog jutra je uhapšena i odvedena u zatvor na Gripe gdje su je tukli i mučili. Desetog listopada Nijemci su je izveli iz zatvora i objesili na stup električne rasvjete na Majdanu.

 

          Palmina Piplović nije dospjela dočekati godinu 1945. Nećete je naći na fotografijama kako na bijelom konju ulazi u Zagreb ili Trst. Po njoj se neće poslije rata zvati bulevari i avenije, nije dobila svoju marku šivaćeg stroja ni tvornicu elektromotora. Palmina Piplović bila je siromašna cura, pa je i poslije rata prošla kao siromašna cura: po njoj su nazvali lanac dječjih vrtića koji sam i ja pohađao a da nikad zapravo nisam znao tko je dotična zaslužnica. Nisam znao sve do prošlog tjedna, kad sam priču o Palmini Piplović i fotografiju njenog dugog, nasmiješenog lica pronašao u knjizi „Antifašistički Split – ratna kronika“ koju je objavila „Slobodna“.

 

          Poslije 1990., splitski su se vrtići prestali zvati po Palmini Piplović., kao što se i naša glasovita gimnazija prestala se zvati po Ćiri Gamulinu (profesoru kojeg su Talijani u zatvoru prebili nasmrt). Imena mladolikih, romantičnih martira nestala su s naziva, pečata, poštanskih maraka, kovanica i nazivlja ulica, na spomen ploče su im bacali kese s tintom, spomenike su im minirali. Ti byronovski, patriotski fanatici o kojima s toliko fascinacije piše Enzo Bettiza (dakle, sin industrijalca i Talijana) potisnuti su u boljem slučaju u zaborav, u gorem ih je dopala ogorčena mržnja.

 

          Naravno, svi znamo što se dogodilo u Split 26. listopada, ali i što se dogodilo 27. listopada i potom. Znamo za drakonsku pravdu i nerijetko krvavu nepravdu, znamo za smaknuća i fojbe, za konfiskacije i nacionalizacije, za Tezno i Goli otok, i  -na koncu - za duga desetljeća diktature. Bi li Palmina Piplović – da je tog 7. listopada u zoru nije sustigao njemački tricikl – bila dio tog antipatičnog, krutog sustava koji je na koncu pojeo sam sebe? Bi li ta djevojka duguljastog lica poslije rata ušla u kakvu vilu na Bačvicama, zauzela funkciju „društveno-političkog radnika“, ili ušla poput Džeme Bijedića ili Milke Planinc u narodne viceve? Bi li kao stara, dosadna veteranka dolazila pod velikim odmorom školskoj djeci prepričavati svoje ratne dogodovštine, pa tako i tu dogodovštinu o tome kako je 7. listopada '44 na vrijeme spazila njemački tricikl i utekla mu? Bi li došla i u moju školu Spinut, i bismo li je mi – tadašnji osmoškolci – slušali uz izraz jedva suspregnute dosade?

 

          To nikad nećemo znati, a nećemo znati zato što 7. listopada Palmina Piplović nije utekla njemačkom triciklu nego je obješena o električni kabel u Majdanu. Može li stoga Palmina Piplović – kao u Spielbergovom filmu „Minority Report“ – biti kriva za nešto što nije počinila, ali mi pouzdano znamo da bi? Ako ne može, onda zašto se u današnjem Splitu baš ništa ne zove po toj Palmini Piplović, tinejdžerici koju su objesili jer je Nijemcima htjela pomoći da prestanu biti nacisti? Zašto se ništa ne zove po Sonji Bučan, koja je koji dan prije nego što su je ustaše objesili s ditetom podvečer izmolila očenaš? I zašto se ništa u Splitu ne zove po profešuru iz Jelse, zaslužnom kinoamateru Ćiri Gamulinu kojeg su Talijani prebili nasmrt jer je u razredu tvrdoglavo govorio – hrvatski? Pošto oni ni na koji način ne mogu biti krivi za ono što je bilo poslije rata, zaključujem da njihova krivnja može biti samo jedna. Naime, njihova je krivnja što su se borili protiv ustaša, ustaša u čije je vrijeme ulica u kojoj danas stanujem (Kneza Višeslava)  nosila ima Prinz Eugen divizije, i to baš u času dok ta divizija pali i ubija Gata, Kotlenice i Dolac.

 

          Kad pišem ovaj tekst, nisu mi na pameti samo ti mladi gerilski fanatici koji su '41 i '42 kidali telegrafske žice i bacali bombu na vojnu muziku. Na pamet mi padaju i oni drugi romantični martiri - oni iz '91 i '92. I oni su, naime, dočekali svoju srednju dob, dočekali da ih po školama vode da prepričavaju dogodovštine, da ih gledaju kao povlaštenu kastu. I oni su dočekali da budućnost za koju su se borili nije ispala kakvu su očekivali – dočekali su Kutlu, hobotnicu, Dalmatinku i pad škvera. Hoće li – ogorčeni svijetom za koji su im se preci izborili – za dvadeset godina neka djeca i na njihove spomenike bacati tintu? Hoće li neki novi klinci na spomen-ploče Domovinskog rata crtati srp i čekić? Dogodi li se to (a mislim da hoće), to će biti samo još jedan od tolikih driblinga povijesti, naše ironične maćehe. A kad se to dogodi, i heroji našeg doba moći će se prepoznati u svom dalekom zrcalu. Tada će znati kako je bilo Palmini Piplović.