Tekstovi

IN MEMORIAM VELJKO BULAJIĆ (1928-2024)

Kinematografija titoističke Jugoslavije dala je mnogo dobrih filmova i dobrih režisera. Neki su od njih nastavili djelovati nakon Jugoslavije. Neki su mogli nastati i negdje drugdje, raditi slične filmove u drugim okolnostima, na drugom mjestu i u drugim vremenima. Među jugoslavenskim klasicima postoji međutim jedan koji je nedjeljiv od tog mjesta, tog vremena i tog političkog sustava. Taj redatelj nije samo djelovao u jugoslavenskoj kinematografiji. On- u neku ruku- nju utjelovljuje.

Čovjek o kojem je riječ zove se Veljko Bulajić.

Veljko Bulajić- hrvatski, crnogorski, ali ponajprije jugoslavenski filmski režiser- preminuo je u srijedu u Zagrebu u 97. godini života. Svoj je život tako završio čovjek čija se karijera danas obično povezuje uz velike, epske partizanske filmove. No- Bulajićev opus ne može se svesti samo na titoističke spektakle. Bulajić je bio više od toga. Bio je prvi dosljedni i uspješni neorealist u jugoslavenskom filmu. Bio je prvi domaći redatelj igranih filmova koji se proslavio u Cannesu. Bio je tvorac snažnih ženskih likova, te u neku ruku proto-feministički autor. Jedan je od samo dvojica redatelja hrvatskih filmova čiji su filmovi nominirani za Oscara. Sve to Bulajić je postigao u jednom kratkom desetljeću , do trenutka kad je imao 41. godinu života. Od tada pa do smrti u poznoj dobi crnogorski se redatelj mučio ne bi li našao temu, inspiraciju, dobitnu formulu. Nije uspijevao. Čini se da je za bulajićevsku kinematografiju postojao jedan nužni preduvjet kojeg negdje od 70-ih više nije bilo: a to je samosvjesna, ambiciozna titoistička Jugoslavija. Onog časa kad je Jugoslavija počela gubiti vjeru u vlastitu uspješnost i globalnu važnost, s njom je presahnuo i Bulajićev rad.

Veljko Bulajić svojim životom otjelovljuje veliku modernizacijsku promjenu koju je donijela komunistička Jugoslavija. Rođen je 1928. u Vilusima, komadu zabačenog kamenjara uz hercegovačko-crnogorsku granicu. Sa trinaest godina je dočekao talijansku okupaciju, sa petnaest se već pridružuje starijoj braći u partizanima. U Zagreb dolazi s partizanima i tu trajno ostaje. U Zagrebu se zainteresirao za film i počeo motati oko filmskih krugova. Kao ratni veteran i zainteresirani entuzijast, dobiva stipendiju za rimsku akademiju Centro sperimentale di cinematografia. U tom trenutku ta je škola žarište neorealističkog pokreta. Jugoslavenskoj kinematografiji-koja se upravo „razvela“ od sovjetske – talijanski je neorealizam poželjni role model: nešto uspješno, moderno i zapadno, a opet politički socijalno i progresivno.

Filmski Zagreb nije previše vjerovao dugonjavom Crnogorcu. Prije prvog dugometražnog filma – „Vlak bez voznog reda“ (1959) - snimio je samo dva nezapažena kratka. Opće je mišljenje bilo da je Jadran film pohrlio preuranjeno Bulajiću dati „pravi“  film. Nije čudo da je studio na set u šibensko zaleđe poslao supervizora, iskusnijeg Fedora Hanžekovića. Dva režisera su se zavadili, pa je Hanžeković čak tražio da se Bulajića otpusti. Bulajić je međutim tvrdoglavo istjerao svoje i -pokazalo se- bio u pravu. Film od kojeg nitko nije ništa očekivao nadmašio je sve igrane filmove dotad snimljene u Zagrebu. Ušao je u glavni program Cannesa, dobio pohvale u L'Humaniteu i Le Figarou, te nagradu festivala za najbolji debitantski film. Ivo Škrabalo će kasnije napisati kako je šok bio to veći što od Bulajića nitko a ma baš ništa nije očekivao.

„Vlak bez voznog reda“ bio je vrsta filma kakva je jugoslavenskom filmu nasušno trebala. Priča o masovnoj kolonizaciji dalmatinskih seljaka u Baranju imala je karakteristike koje su bile politički poželjne: govorila je o kolektivnom iskustvu, junak je bio narod, rekapitulirala je revolucionarnu mijenu. U tu naraciju Bulajić je unio ono što je u Rimu naučio od neorealista: režiranje masa, kreiranje kolektivnog junaka, mozaičku dramaturgiju, korištenje naturščika, dramaturgija „nađene priče“ koja isprva prati kolektiv, a onda iz mnoštvo izvlači jednu (melodramsku) nit. Zahvaljujući neorealističkom dodiru koji je usvojio u Rimu, Bulajić je mogao raditi komunističke spektakle, a da oni ne izgledaju okoštalo i ideološki kruto.

To se ponajbolje očituje u njegovom trećem (i najboljem) filmu „Uzavreli grad“. Film o nastanku grada Zenice trebao bi vidjeti svatko tko je u ovoj zemlji odrastao u novozagrebačkim ili novo-splitskim soliterima. Taj film prikazuje vruću kašu prvotne urbanizacije, magmu iz koje nastaju današnji Zagreb, Rijeka, Sarajevo, Beograd. Film je pun prekrasnih i ne uvijek laskavih detalja. U jednoj se sceni, recimo, kantinijeri menze željezare žale da stalno manjka peruna i noževa jer ih radnici kradu i kao dragocjenost šalju na selo. U drugoj radnice potpale baraku u kojoj žive ne bi li preko reda -prije povlaštenih inženjera i mehaničara- uselile u novogradnju. „Uzavreli grad“ danas je ponajprije zanimljiv (i) kao svojevrsni feministički film. Taj film je pohvala jugoslavenskoj ženi koja bježi od ralja ruralne patrijarhalne zaostalosti, uči se gradu, uči prati zube, plesati i ići frizeru, uči se kako je imati svoju plaću ili u kafiću i naručiti piće. Unatoč deklariranoj ravnopravnosti žena jugoslavenska je kinematografija bila odbojno mačistička, a politički prgavi modernisti u tome su bili bitno gori od „režimskih“ klasičara. Bulajić je u toj do grla mačističkoj kinematografiji velika, lijepa iznimka.

Godine 1962. Bulajić će snimiti prvi filma žanra po kojem će ostati poznat: svoj prvi ratni film- „Kozaru“. I do tada su se u Jugoslaviji radili ratni filmovi, ali su oni bili manji po ambiciji i zamahu. S „Kozarom“ je Bulajić prvi put našao formulu kako spojiti partizansku epopeju- priču o odsudnim i glavnim bitkama- s neorealističkom poetikom kolektivnih junaka i gibanja masa. Stvorio je žanr koji će ga proslaviti: partizanski spektakl. A tadašnja vlast taj će žanr- dakako- svesrdno prigrliti.

Rezultat će uslijediti sedam godina kasnije. Bulajić je 1969. dovršiti drugi od svojih partizanskih spektakala, „Bitku na Neretvi“. U tom je trenutku ambicioznom Crnogorcu samo nebo granica. „Neretva" je prema procjenama Varietya koštala 18 milijuna tadašnjih dolara. Za potrebe filma režiser je srušio zbiljski most. U filmu su glumili Orson Welles, Franco Nero i Yul Brynner, ali i -kao hladnoratovski balans- sovjetska zvijezda Sergej Bondarčuk. Muziku za englesku verziju radio je Bernie Hermann, a plakat – Picasso! Velika premijera u sarajevskoj Skenderiji pretvorila se u stjecište selebritija, od Sophie Loren do Omara Sharifa. Film je u Jugoslaviji kritika dočekala ledeno podrugljivo, no masovno se gledao, pa je ostao- recimo- do dan danas najgledaniji film u povijesti splitskih kina. Film je na koncu nominiran i za Oscara. 

U tom trenutku, Bulajić ima samo četrdeset i jednu godinu. Vjerojatno se morao štipati da provjeri da ne sanja. Nitko u tom trenutku nije mogao ni pomisliti da je u ozbiljnom smislu s njegovom karijerom od tog časa - gotovo.

Bulajićeva „Neretva“ postao je role-model za sijaset pravovjernih, pompoznih epopeja koje se od 70-ih počinju učestalo  raditi uz glasno negodovanje struke i kritike. Njih su radili ljudi manje daroviti od Bulajića, ali je njemu pripisivana krivnja što je patentirao toksičnu formulu. Jugoslavija ulazi u zadnje Titovo desetljeće. Čarobni moment je prošao, sve je više cinizma i skepse. Bulajić je ispravno procijenio da u ratnom žanru ne može nadmašiti „Neretvu“ pa odbija raditi „Sutjesku“. Pokušava se nanovo izmisliti kao autor. Radi filmove o sarajevskom atentatu (1975) i crnogorskom vladaru Šćepanu Malom (1979), no to nije to. Na koncu se vraća partizanskom filmu - ali u krivi čas. Laća se filma o antifašističkom otporu u Vojvodini „Veliki transport“ (1986) u trenutku kad je Tito mrtav, javnost prezire ratne spektakle, on sam nema prijašnju energiju, a na horizontu kuljaju političke promjene. Osim što je bio loš kao film, „Veliki transport“ vukao je i financijske repove koji su potpomogli padu vojvođanskog partijskog vodstva i ubrzali uspon Slobodana Miloševića. Bio je to zadnji veliki partizanski film. Bulajić je upokojio žanr koji je sam stvorio i koji je doveo do zenita.

Nakon 1990. Bulajić je ostao u Hrvatskoj. Politički je podržavao hrvatski obrambeni rat, a potom i crnogorsku suverenost. Stalno je pokušavao nešto raditi. Dugo je razvijao epski film o obrani Sarajeva. Snimio je biografski film o Držiću „Libertas“ (2006). Na koncu je u dubokoj starosti 2020. snimio komornu ratnu dramu „Bijeg do mora“ . Film je-međutim -zapeo blokiran dugovima, pa režiser nije dočekao premijeru. Posljednjih četrdeset godina života Bulajić je stalno pokušavao raditi, imao je ideje, povremeno bi i snimio film. Ali nedostajao mu je ključni sastojak koji je njegove dobre filmove činio mogućima. Nije to bio (samo) titoistički državni novac. Bilo je to osjećanje poleta, samouvjereni optimizam, uvjerenje da si dio povijesno prijelomne generacije koja je nešto veliko napravila. Bulajićevi su se filmovi hranili tim osjećanjem. Kad je 70-ih to osjećanje nestalo, on je kao stvaralac presušio.

Veljko Bulajić je unutar naše kinematografije bio nešto najbliže onom što se zove „režimski režiser“. No, on je istodobno bio i sušta opreka predodžbi o režimskom režiseru. U kinematografiju je novce unosio, nije ih iznosio. Njegove se filmove javno i učestalo kudilo. Domaća ga kritika nije mazila. Nije bio pakostan ni osvetoljubiv. Nije nikad naudio ni jednom kolegi ni spletkarenjem, ni političkim utjecajem koji je nesumnjivo imao. Možda i zato što je prvi veliki uspjeh doživio rano u životu, nije bio frustriran. Nije se laktario za nagrade, džentlemenski je prihvaćao kad bi ih dobili drugi. Volio bih kad bih sve navedeno mogao napisati i za druge poznate domaće režisere. Za većinu njih, Bulajić je bio gospodin.

Sada je- u 97. godini-otišao i on vlakom bez voznog reda. Otišao tamo gdje su već davno njegovi junaci, ali njihov svijet, njihova vjerovanja, država i ideologija. Tu ideologiju i tu vjeru Bulajić je znao filmski moćno oživotvoriti. On im je načinio spomenik, u dobrom i u lošem.